Tašli han

Tašli han je sagrađen u isto vrijeme kad i Bezistan, oko 1540. godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U požaru 1879. godine pretrpio je velika oštećenja, a posljednje zidine Tašli hana nestale su 1912 godine.

Danas su jedini materijalni ostaci ovoga objekta voma oštećeni dijelovi kamenog zida koji se naslanjaju na Bezistan.

U ostacima istočnog zida nalaze se niše koje su predstavljale prostore za peći i dimnjake. Arheološkim istraživanjima 1998. godine djelomično su otkriveni ostaci temelja koji upućuju na raspored i veličinu ovoga prostora.

Tašli han je bio formiran kao nepravilni četvorougao sa unutrašnjom avlijom i zauzimao je kompletan prostor između Bezistana i stare zgrade Hotel Evrope. U sredini avlije bio je šadrvan, a iznad njega na stubovima džamija. Građevina Tašli (kamenog) hana je imala prizemlje i sprat, a u avliju se ulazilo kroz prolaz zasvođen lukom iz ulice Branilaca Sarajeva. Prizemne prostorije bile su nadsvedene svodovima od opeke, a spratne kupolama. U prizemlju su bile magaze za skladištenje robe i dućani, a na spratu sobe za prenoćište kao i prostorije koje su pripadale pojedinim veletrgovcima i služile za vođenje poslovnih razgovora.

Poznati historičar dr. Ćiro Truhelka u svojoj knjizi „Gazi Husrev-beg-njegov život i njegovo doba“ između ostalog za Tašlihan kaže i slijedeće.

„Tašlihan i Bezistan dijelili su uvijek vijerno sudbinu grada Sarajeva. U dobra i stara vremena bijaše tu zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje je bilo toliko na glasu, da mu se stari putopisci ne mogoše dosta načuditi, a u crne dane, kada bi se – osim kuge – najveći dušmanin sarajevski, požar, gradom razbjesnio, patili su od njega i Bezistan i Tašlihan.“

Nakon velikog sarajevskog požara izazvanog upadom Eugena Savojskog (1697. godine) kada su oba objekta izgorjela, najveći požar je bio 1832. godine kada su potpuno istopljeni olovni krovovi koji su nakon toga uz ogromna ulaganja obnovljeni. Vakuf je tada sredstva za obnovu prikupljao od bogatih veletrgovaca koji su po pravnom odnosu mukate postajali vlasnici novoizgrađenih, odnosno obnovljenih poslovnih prostororija na vakufskom zemljištu za koje su plaćali zakupninu. Na ovaj način se u Tašli hanu formirala veletrgovačka elita od muslimanskih, ali i hrišćanskih porodica koje su, odlaskom katolika koji su se masovno povukli 1697. godine sa Eugenom Savojskim, počele da naseljavaju Latinluk, raniju katoličku mahalu pored Tašli hana. Ovo je u devetnaestom vijeku kulminiralo velikim ekonomskim i političkim utjecajem „tašlihanaca“ koji su, kako Alija Bejtić navodi vodili „onu posebnu tašlihansku politiku u čaršiji i čitavom gradu”.