Kontinuitet između institucije i džematlije

I zato kontinuitet sam po sebi nije ni vrlina ni mana. Ako nešto dobro funkcionira, kontinuitet je razuman. Ako nešto ne daje rezultat, kontinuitet znači produžavanje problema. Prije nego što odlučimo šta treba nastaviti, morali bismo imati hrabrosti utvrditi šta više ne funkcionira.

Jedna od riječi koja se ovih dana posebno ističe u predstavljanju programa kandidata za reisu-l-ulemu jeste kontinuitet. Neki ga posebno naglašavaju, drugi više govore o unapređenju postojećeg sistema, institucionalnom jačanju, reorganizaciji i efikasnosti. Govori se o položaju imama, stručnosti i integritetu, jasnijim kriterijima imenovanja i napredovanja, porodici i mladima, dijaspori, vakufima, odgovornijem upravljanju i poštivanju volje vakifa.

Sve su to važne teme i bilo bi nepravedno tvrditi da kandidati ne prepoznaju izazove koji stoje pred Islamskom zajednicom. Ipak, kroz gotovo sve te teme provlači se jedno pitanje o kojem se govori mnogo manje. Kome odgovara Zajednica kakvu danas imamo? Odgovara li način na koji ona funkcionira prvenstveno njenoj institucionalnoj strukturi, organima, ustanovama, upravama, službama i ljudima koji profesionalno djeluju unutar nje ili jednako odgovara i njenim članovima, džematlijama zbog kojih sve to, na kraju krajeva, postoji?

U tom smislu, posebno je zanimljiva riječ kontinuitet. Kontinuitet je potreban svakoj ozbiljnoj instituciji. Ono što je dobro ne treba mijenjati samo zato da bi neko pokazao da je došao novi čovjek. Institucije se i razlikuju od pojedinaca po tome što nadživljuju mandate i ljude. Ali kontinuitet sam po sebi nije odgovor. Prije nego što kažemo da nešto treba nastaviti, moramo znati šta nastavljamo i kakve rezultate to daje. Da ne bude samo zbog toga što lijepo zvuči.

Izborna procedura je uređena. Kandidati predstavljaju programe članovima izbornog tijela, održavaju sastanke i razgovaraju s ljudima koji će odlučivati o izboru reisu-l-uleme. Formalno je stvar postavljena kako propisi nalažu. Ali reisu-l-ulema neće biti reis izbornog tijela. Bit će reisu-l-ulema Islamske zajednice i ljudi koji joj pripadaju – njenih članova.

Gdje su ti ljudi u cijelom ovom procesu? Koliko džematlija zna šta kandidati nude? Koliko ih je imalo priliku čuti ih neposredno, postaviti im pitanje ili im kazati šta očekuju od budućeg reisu-l-uleme? I još važnije, koliko mi uopće znamo šta naši džematlije danas očekuju od Islamske zajednice?

Tu dolazimo do pitanja koje je mnogo šire od ovih izbora. Jesmo li se toliko navikli mjeriti procedurama da smo počeli poistovjećivati formalnu uređenost sa stvarnim uspjehom?

Islamska zajednica danas je nesumnjivo institucionalno uređena. Imamo pravilnike, procedure, uprave, službe, komisije, izvještaje, strategije, sjednice, protokole i razvijen administrativni aparat bez kojeg velika organizacija ne može funkcionirati. Formalizam je u velikoj mjeri zadovoljen. Ali Islamska zajednica nije nastala da bi bila samo dobro uređena institucija. Ona je, prije svega, misijska zajednica.

Zato se vrijedi zapitati pretvaramo li se polahko iz vrlo dinamične misijske zajednice u birokratsku instituciju koja sve više počinje ličiti na veliku državnu administraciju. Dokument je zaveden, sjednica održana, zaključak donesen, izvještaj usvojen, manifestacija evidentirana, fotografije objavljene, saopćenje poslano i time je posao formalno završen.

Za administraciju to možda može biti mjera obavljenog posla. Za Islamsku zajednicu ne može. Njena misija počinje upravo tamo gdje formalizam završava. U odnosu sa čovjekom.

Zato bi, pored svih tema koje kandidati otvaraju, vrijedilo razgovarati o jednoj koja kao da ostaje po strani. Koliki je danas stvarni misijski domet Islamske zajednice?

Vrijedi ponekad pogledati naše džamije i sale onda kada prisustvo nije obavezno. Pogledati koliko ljudi dolazi na predavanja, tribine, mevlude i druge programe. Ponekad na mevludu gotovo da ima više izvođača nego slušalaca. Na pojedinim skupovima značajan dio prisutnih čine službenici Islamske zajednice koji su došli po službenoj, kolegijalnoj ili moralnoj obavezi. To nije razlog za podsmijeh. To je podatak koji bi nas morao zanimati.

Posebno kada istovremeno vidimo da pojedini vjerski autoriteti izvan glavnog institucionalnog toka, selefijski, sufijski ili neki treći, bez administrativnog aparata, bez službenih poziva i bez obaveznog prisustva znaju okupiti pune džamije i dvorane.

Možemo se slagati ili ne slagati s njihovim učenjima, metodama i porukama. To ovdje nije tema. Tema je zašto ljudi žele njih slušati.

Ako neko bez velike institucije iza sebe može privući stotine ljudi, naročito mladih, a mi sa svim svojim institucionalnim kapacitetima teško okupljamo ljude na pojedinim programima, onda nije dovoljno reći da je problem u ljudima.

Možda nam oni nešto govore. Možda nam i njihovo odsustvo nešto govori. Možda žele neposredniji govor, manje protokola, manje službenih saopćenja, manje unaprijed pripremljenih govora i manje događaja organiziranih zato što se nalaze u godišnjem kalendaru.

Možda žele da neko dođe među njih i kada nema kamere, godišnjice, svečanosti ili potrebe da se održi govor. Možda žele da ih neko sasluša prije nego što im objasni šta je za njih dobro. Možda nam jednostavno poručuju da siđemo iz komfornih kancelarija i ureda među njih.

Institucionalno jačanje ne mora automatski značiti i jačanje veze s ljudima. Moguće je imati sve uređeniju instituciju i istovremeno sve veću udaljenost između institucije i čovjeka zbog kojeg ona postoji.

Moguće je imati više zaposlenih, veće budžete, više projekata, više medijskog prostora, više pravilnika i bolje uređenu administraciju, a istovremeno imati slabiji misijski uticaj.

Zato bismo morali početi razlikovati institucionalnu od misijske uspješnosti. Prvu je relativno lahko izmjeriti. Koliki je budžet, koliko je projekata realizirano, koliko je objekata izgrađeno, koliko je sjednica održano, koliko je dokumenata doneseno i koliko je aktivnosti provedeno.

Druga se mnogo teže mjeri. Koliko nam ljudi vjeruju? Koliko nas slušaju? Koliko osjećaju da pripadaju Zajednici? Koliko Zajednica razumije njihove stvarne probleme? Koliko mladih u njoj vidi svoj prostor? Koliko ljudi dolazi kada ih niko ne poziva po službenoj dužnosti? Za odgovor na ta pitanja potrebno je izaći iz kancelarije.

Koliko prosječan džematlija danas zna ko su ljudi koji odlučuju o važnim pitanjima njegove Zajednice? Koliko članova Rijaseta može imenovati? Koliko njih je ikada vidio u svom džematu? Koliko ljudi u udaljenijim džematima zna ko vodi pojedine uprave i ustanove Islamske zajednice?

Ne zato što bi svaki džematlija morao znati imena funkcionera. Nije to kviz općeg znanja. Ali odgovor ipak nešto govori o udaljenosti između institucije i njene baze.

Nekada je bilo drugačije. Stariji ljudi pamte vrijeme kada je dolazak visokog predstavnika Islamske zajednice (Đozo, Smajlović i dr.) u neko mjesto bio događaj. Ljudi su znali ko su najodgovorniji ljudi Zajednice. Dočekivali su ih, željeli razgovarati s njima i osjećali da ti ljudi predstavljaju nešto što pripada i njima.

Danas imamo neuporedivo razvijeniju infrastrukturu komunikacije. Imamo portale, televiziju, društvene mreže, službe za odnose s javnošću, kabinete i protokole. Nikada nismo imali više mogućnosti da govorimo ljudima. Ali pitanje je koliko ih slušamo.

Možda je upravo to tema koja nedostaje u programima kandidata. Ne samo šta ćemo još izgraditi, osnovati, reorganizirati, digitalizirati ili normativno urediti, nego kako ćemo ponovo doći do čovjeka.

Kako ćemo saznati zašto ne dolazi. Zašto ga naši programi ne zanimaju. Zašto nekoga drugog sluša sa većom pažnjom nego nas. Zašto poznaje nekog predavača s interneta, a ne zna čovjeka koji u njegovo ime sjedi u najvišim organima njegove Zajednice.

I zato kontinuitet sam po sebi nije ni vrlina ni mana. Ako nešto dobro funkcionira, kontinuitet je razuman. Ako nešto ne daje rezultat, kontinuitet znači produžavanje problema.

Prije nego što odlučimo šta treba nastaviti, morali bismo imati hrabrosti utvrditi šta više ne funkcionira. Možda bi zato Islamskoj zajednici koristila ozbiljna analiza koja neće početi pitanjem šta institucija misli o sebi, nego šta o njoj misle njeni članovi.

Kako doživljavate svoju Islamsku zajednicu? Vjerujete li joj? Osjećate li da vas čuje? Dolazite li na njene programe? Ako ne dolazite, zašto ne dolazite? Znate li ko vas predstavlja? Šta očekujete od svog imama, glavnog imama, muftije, Rijaseta i reisu-l-uleme? I možda najvažnije, osjećate li Islamsku zajednicu svojom?

Odgovori na ta pitanja mogli bi nam kazati više od mnogih godišnjih izvještaja.

Navikli smo govoriti o svojim uspjesima i treba govoriti o njima. Islamska zajednica ima mnogo toga čime se s pravom može pohvaliti. Ali ozbiljna institucija mora imati snage govoriti i o svojim neuspjesima. Ne zato da bi samu sebe rušila, nego da bi znala šta treba popravljati.

Problem nastaje kada uspjeh postane jedina dopuštena priča o nama samima. Tada svako pitanje počinjemo doživljavati kao napad, svaku kritiku kao neprijateljstvo, a svako upozorenje kao pokušaj slabljenja institucije.

Tako institucija može postati veoma uspješna u objašnjavanju vlastitih uspjeha, a sve manje sposobna da primijeti vlastite slabosti. Možda nam članovi Islamske zajednice već dugo šalju poruku, samo je mi ne čujemo.

Njihovo odsustvo s naših programa također je poruka. Prazna stolica ili mjesto na tepihu u džamiji ponekad govori više od punog izvještaja.

Zato bi bilo korisno da kandidati za reisu-l-ulemu, pored razgovora s onima koji će ih birati, izađu i pred one kojima će služiti. Dakle, ne samo pred članove izbornog tijela i ljude koji profesionalno djeluju unutar strukture Islamske zajednice. Pred džematlije.

Neka ih oni pitaju. Ali neka i kandidati njih pitaju šta misle o svojoj Zajednici. Možda bismo tada dobili nešto što nam danas nedostaje. Pogled na Islamsku zajednicu odozdo – iz džemata, umjesto samo odozgo – iz institucije.

I možda bi tada riječ kontinuitet dobila sasvim drugačiji sadržaj.

Jer Islamska zajednica nije prvenstveno zgrada Rijaseta, ured, uprava, komisija, pravilnik, sjednica niti funkcija. Sve je to potrebno, ali sve je to sredstvo.

Njena stvarna snaga je čovjek koji bez poziva, naredbe i službene obaveze ulazi u džamiju, dolazi na predavanje, vjeruje svom imamu i osjeća da je to njegova Zajednica.

Ako njega izgubimo, formalizam nam neće mnogo pomoći. Sistem će možda i dalje besprijekorno funkcionirati.

Samo se trebamo zapitati za koga.