Relikvija s brade Allahovog Poslanika Muhammeda a.s. čuva se u Begovoj džamiji u Sarajevu

Gazi Husrev-begova džamija (poznata i kao Begova džamija) najznačajniji je islamski objekt u Bosni i Hercegovini i srce sarajevske Baščaršije. Izgrađena je 1530. godine po nalogu Gazi Husrev-bega, tadašnjeg namjesnika Bosne, a 1898. godine, bila je prva džamija na svijetu koja je dobila električno osvjetljenje, piše Stav.

No ovo nije sve po čemu je Begova džamija jedinstvena – u njoj postoji vrlo stara i kontinuirana tradicija svakodnevnog učenja hatme Kur’ana. To znači da se cijeli Kur’an prouči u toku jednog dana, podijeljen među više učača. Ova praksa datira još iz 1531. godine, kada je Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami precizirao da se Kur’an svakodnevno uči kao hatma i da se za to organizira određeni broj učača.

U pravilu učestvuje 30 džuzhana, pri čemu svaki uči po jedan džuz, a zajedno se svakog dana dovršava cijeli Kur’an. Nije nužno da svi učači budu hafizi, ali su to uglavnom osobe s dobrim znanjem pravilnog učenja Kur’ana, često mujezini ili studenti islamskih nauka. Ova tradicija povezuje se s dovom za vakifa, džamiju i širu zajednicu.

Također, Begova džamija je jedna od rijetkih džamija u kojoj se ezan i danas uči uživo s munare, pet puta dnevno. Ta praksa traje gotovo pet stoljeća. Ipak, najveće blago Begove džamije jeste relikvija s brade Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.

A otkud baš u Sarajevu, za Stav je objasnio mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa dr. hfz. Senaid Zajimović.

“Dlaku, relikviju s brade Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., zajedno s “mećutlijom”, skupocjenom pokrivkom s Poslanikovog kabura u Medini, u Sarajevo je poslao sultan Abdulaziz 1876. godine, u vrijeme ustanka u Hercegovini i Krajini. Bio je običaj da svaki novi sultan, po dolasku na prijestolje, pošalje novi pokrivač za Poslanikov mezar u Medini. Kao što se pokrivač Kabe svake godine mijenja, pa se njegovi dijelovi daruju istaknutim ličnostima ili institucijama, tako je bilo i s pokrivačem kabura našeg Poslanika Muhammeda, a.s. Relikvija je u Sarajevo donesena u staklenoj škrinji i smještena u kompleksu Begove džamije. To je predstavljalo najviše odlikovanje koje je jedan osmanski sultan mogao dodijeliti jednom gradu ili pokrajini”, kaže Zajimović.Ovaj emanet iz Carigrada donio je Ibrahim-paša, kao posebni poklisar, u pratnji četiri tabora vojske. Veliki broj ljudi izašao je pred grad kako bi dočekao relikviju. Uz veliku svečanost, emanet je prenesen do Begove džamije. Tom prilikom ispaljen je 101 top, a povorku je pred džamijom dočekao tadašnji bosanski valija Nazif-paša, koji je relikviju i unio u džamiju. Bilo je to u subotu, 27. augusta 1876. godine.

“U islamskom svijetu postoji duga tradicija čuvanja relikvija poput sakal-i šerifa (počasne dlake Poslanika, s.a.v.s.), koje se nalaze u različitim džamijama ili mjestima vjerskog značaja. Takve relikvije su, u pravilu, iz svetih gradova donosili hodočasnici, vakifi ili ljudi od povjerenja, a zatim su se kroz vakufske veze i običaje prenosile u pokrajinske zajednice. U Bosni i Hercegovini postoje zapisi da se sakal-i šerif nalazi na više mjesta, poput Travnika i Orašja, kao dio osmanske tradicije čuvanja ovih relikvija”, ističe Zajimović.Naglašava da se relikvije poput dlaka Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u islamskoj tradiciji čuvaju s posebnim poštovanjem. Smještaju se u posebne sanduke, staklene futrole ili vitrine, unutar zaštićenih prostora, kako bi se spriječilo njihovo oštećenje ili neprimjeren pristup.

“Ne postoje strogo propisani tehnički standardi, poput tačno određene temperature ili posebnih klimatskih uslova. Briga o relikviji zavisi od institucije i lokalne tradicije, ali se uvijek vodi računa o osnovnim higijenskim i zaštitnim mjerama: zaštiti od vlage i prašine, stalnom nadzoru vakufskih službenika i adekvatnom čuvanju. Sve se to radi kao dio islamske kulturne tradicije čuvanja sjećanja na Poslanika, s.a.v.s., a ne iz bilo kakvog ritualnog ili obrednog razloga”, pojašnjava Zajimović.Dodaje da u islamskom učenju dlaka Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kao i druge relikvije koje se vežu za njega, nisu predmet obožavanja. Njihovo čuvanje i poštovanje proizlazi isključivo iz ljubavi i dubokog poštovanja prema Allahovom Poslaniku, najvoljenijoj osobi koju je ovaj svijet upoznao.

“To se može uporediti s ličnim predmetom ili poklonom drage osobe: ne čuvamo ga zbog materijalne vrijednosti, nego zbog uspomene i ljubavi prema onome kome je pripadao. Na isti način muslimani poštuju relikvije Poslanika, s.a.v.s., ne zbog samog predmeta, nego zbog osobe kojoj je pripadao. Niko ne obožava dlaku, već je poštuje zbog Poslanika. Da je iza Allahovog Poslanika ostao bilo koji drugi lični predmet, odnos muslimana prema njemu bio bi isti. Prisustvo ovakve relikvije u Sarajevu ne znači posebnu formalnu privilegiju kod Uzvišenog Allaha, jer se Allahova blizina ne stječe predmetima, već vjerom, dobrim djelima i iskrenim ibadetom.

Ipak, relikvija ima snažan simbolički i duhovni značaj, jer podsjeća vjernike na Poslanikov život, njegov moral i poruku islama. Njeno prisustvo u zajednici smatra se duhovno značajnim i inspirativnim, ali ne postoje strogi teološki propisi da ona donosi posebne “benefite” kod Allaha, dž.š. Tradicija čuvanja relikvija prisutna je u mnogim islamskim sredinama i shvata se kao izraz poštovanja, očuvanja identiteta i povezanosti s Poslanikom, s.a.v.s., ali ona nikada ne može biti zamjena za vjerovanje i ibadet, koji se temelje na Kur’anu i sunnetu”, zaključuje Zajimović.