Vakuf nije zgrada ni novac, vakuf je povjerenje

– kaže za naš list hafiz dr. Zajimović koji je početkom decembra prošle godine i formalno, nakon 16 godina rukovođenja, predao dužnost direktora Vakufske direkcije svom nasljedniku. Iz njega su brojni realizirani projekti širom Bosne i Hercegovine, čija se vrijednost mjeri u stotinama miliona maraka, što je bio valjan povod da s njim razgovaramo.

PREPOROD: Za početak, šta smatrate svojim najvećim uspjehom u proteklom periodu?

Zajimović: Kada se zatvori jedno važno poglavlje, očekuje se bilans u projektima i brojkama. Ipak, moj najveći uspjeh ne mjeri se objektima. Oni su vidljivi tragovi rada, ali prava vrijednost leži u procesu koji ih je omogućio. To je obnavljanje povjerenja u vakuf, unutar Zajednice i među vakifima, donatorima i partnerima širom svijeta. Vakuf nije zgrada ni novac, vakuf je povjerenje. U tom smislu, važnim uspjehom smatram i to što je Vakufska direkcija izborila status koji historijski zaslužuje. Danas su položaj i uloga ove institucije znatno vidljiviji i čvršći nego prije petnaestak godina. Ako bih morao izdvojiti konkretan segment rada, rekao bih da je jedan od najvećih uspjeha vraćanje vakufa u ulogu ekonomskog resursa zajednice. Vakufi nisu samo tradicija i sjećanje, nego mehanizam razvoja, zapošljavanja i finansijske stabilnosti institucija. Često spominjemo da su kroz vakufske projekte u državu ulazila značajna sredstva, zahvaljujući kojima su radile firme, nicala gradilišta, a ljudi od svoga rada hranili porodice. U tom procesu zaposlene su stotine mladih ljudi, koji su kroz projekte stekli znanje i iskustvo. Stotine miliona maraka investicija nisu cilj, nego posljedica odgovornog, stručnog i transparentnog upravljanja vakufom. Posebno važnim smatram i institucionalizaciju rada. Nijedna institucija ne živi od jednog čovjeka. Ako se nakon mene može nastaviti rad bez pada kvaliteta, znači da je dodatno ojačan stabilan sistem. A sistem je uvijek veći od pojedinca. Tokom šesnaest godina pokazali smo da se i u našem okruženju može raditi po principima znanja, profesionalnosti, vizije i odgovornosti. Bez koristoljublja, bez interesa, vođeni samo idejom da vakuf zaslužuje najbolje. U konačnici, najveći uspjeh nije u onome što smo izgradili, nego u onome što smo vratili – vjeru da je vakuf trajni izvor dobra i služenja ljudima. Ako sam u tome dao i najmanji ispravan doprinos, moj rad je imao smisla.

Kakvu Islamsku zajednicu želimo?

U tom smislu mora postojati jasna i dosljedna politika nulte tolerancije prema nepotizmu, privilegovanju bliskosti i svim pojavama koje vode koruptivnim obrascima ponašanja. To nije samo organizacijsko, nego i duboko moralno pitanje. Povjerenje vjernika gradi se pravednošću i transparentnošću, a gubi se vrlo brzo kada se pojavi osjećaj nepravde ili zatvorenosti sistema. Administracija treba biti u funkciji podrške vjerskoj misiji i razvoju zajednice. U tom okviru treba posmatrati i vanjsku dimenziju Islamske zajednice. Bošnjačka dijaspora je sastavni i izuzetno važan dio Zajednice, a međunarodna saradnja ima smisla samo ako počiva na snažnoj unutrašnjoj strukturi. Bez unutrašnje stabilnosti i integracije, svaka vanjska vidljivost ostaje kratkog daha. Smatram da odgovor leži u modelu koji povezuje ljude, institucije i ideje, jača imamsku misiju, podstiče inicijativu i njeguje stalnu vezu s terenom. Vjerujem da Islamska zajednica ima kapacitet za ovaj integrativni model. Ako se oko toga Zajednica usaglasi, tada će i izbor reisul-uleme biti dio zrelog i smislenog procesa u vremenu koje dolazi, a ne tek formalni čin.

PREPOROD: Povrat oduzete vakufske imovine Islamske zajednice je tema koja se povlači od završetka rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na državnom nivou to pitanje i dalje ostaje otvoreno i neriješeno. Možete li nam sumirati koji su to glavni razlozi zbog kojih nacionalizirana vakufska imovina nije vraćena, ko su glavni krivci i gdje leži suština ovog problema?

Zajimović: Iako se u javnosti često govori o restituciji, istina je da taj proces u Bosni i Hercegovini nikada nije započeo. Već trideset godina traju napori vjerskih zajednica i drugih subjekata da se ovo pitanje otvori na državnom nivou. Bez zakona o restituciji imovina ostaje zarobljena između parcijalnih rješenja i političkih kalkulacija. Bosna i Hercegovina nikada nije donijela zakon o restituciji. Sve što je nekada oduzeto Zakonom o nacionalizaciji, može se vratiti jedino novim zakonom. To je suština problema. Zato je ovo pitanje uvijek bilo političko, a ne tehničko ni pravno. Politička volja nikada nije postojala u stvarnom smislu, već samo deklarativno. Ovo pitanje se moglo i moralo riješiti odmah nakon Dejtonskog sporazuma, kada su se donosile ključne odluke o ustrojstvu države. Primjer entiteta RS pokazuje da se zakon može donijeti kada postoji politički interes. Tamo je zakon o restituciji dva puta izglasan, iako su njegove pravne posljedice ubrzo poništene odlukom visokog predstavnika. U tom kratkom periodu Srpska pravoslavna crkva uspjela je vratiti značajan dio imovine. U javnosti se često pogrešno smatra da se restitucija tiče samo vjerskih zajednica. Razlog takvoj percepciji vjerovatno leži u činjenici što su vjerske zajednice najglasnije u zahtjevima za donošenje zakona. Većina oduzete imovine pripada drugim fizičkim i pravnim licima, dok vjerske zajednice čine tek manji dio od ukupno nacionalizirane imovine. Zakon o restituciji, prema tome, nije pitanje privilegije nego društvene pravednosti.

Restitucija je ogledalo naše sposobnosti

PREPOROD: Ovaj kompleksni problem je negdje rješavan na lokalnom nivou?

Zajimović: Sve što je vraćeno na lokalnom nivou vraćeno je samo na korištenje, nikada u vlasništvo. To su privremena rješenja koja ne omogućavaju ozbiljna ulaganja i dugoročni razvoj. Ilustrativan je slučaj nekadašnje kasarne u Visokom, gdje se nalazi značajan dio nacionaliziranog vakufskog zemljišta. Na tom prostoru mogli smo izgraditi savremen obrazovno-ekonomski centar, ali je zemljište vraćeno samo na korištenje, bez povrata vlasništva, što pravno onemogućava izgradnju. Da je postojao zakon o restituciji, Visoko bi danas imalo moderan centar koji bi zapošljavao ljude, obrazovao mlade i nosio razvojnu funkciju cijelog kraja. To je izgubljena šansa jedne generacije. Takvih je primjera mnogo širom Bosne i Hercegovine.

Sve ovo govori da restitucija nije samo pravno pitanje. To je ogledalo naše sposobnosti da ispravimo stare nepravde, uredimo odnose i omogućimo društvu da raste na temeljima pravde, a ne improvizacije. Vjerujem da će doći vrijeme kada će se ovo pitanje otvoriti u punoj moralnoj i društvenoj težini. U konačnici, povrat imovine je pitanje pravde, a ne politike. A postoji i jedno jednostavno moralno načelo koje vrijedi za sve: sreća se ne može graditi na tuđem, niti na otetom. Moramo biti i samokritični i priznati da su vjerske zajednice trebale snažnije insistirati na donošenju zakona, naročito prema političkim strukturama s kojima su bile u stalnoj komunikaciji.

PREPOROD: Postoje li projekti koje niste uspjeli realizirati i za kojim posebno žalite?

Zajimović: Kada govorimo o projektima za kojima posebno žalim, na prvom mjestu je upravo restitucija. Da je ona bila riješena, danas bismo imali sasvim drugačiju sliku razvoja vakufske imovine. Žalim i zbog neusvajanja izmjena Zakona o prodaji nacionaliziranih stanova, koje bi omogućile pravedno zbrinjavanje izvornih vlasnika. Uspjeli smo izboriti da budu usvojene u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta. Međutim, kada je prijedlog došao na Dom naroda, predmet je vraćen na početak i, nažalost, odgođen do daljnjeg. Te izmjene bi omogućile obezbjeđivanje zamjenskih stanova izvornim vlasnicima i predstavljale bi pravedno i humano rješenje koje su primijenile mnoge evropske zemlje.

Posebno žalim zbog neizgrađenog islamskog centra u Banjoj Luci, koji je trebao biti strateški i simbolički projekat povratka institucionalne prisutnosti Islamske zajednice. Taj centar je trebao biti mjesto duhovnog, obrazovnog i društvenog okupljanja, ali i snažna poruka povratka dostojanstva, kontinuiteta i institucionalne prisutnosti Islamske zajednice u Banjoj Luci. Žalim i za projektom staračkog doma. Naša djeca danas često žive daleko od svojih roditelja. Zbog toga smatram da nam je potreban barem jedan savremeni starački dom unutar Islamske zajednice, u kojem će se trećoj životnoj dobi pružiti dostojanstvo, toplina i adekvatna njega, mjesto gdje će se ljudi osjećati kao među svojima i u miru dočekati posljednje dane. To nije samo projekat, nego civilizacijska obaveza. Iako žalim što dio infrastrukturnih projekata nije realiziran, ohrabruje me činjenica da sam iza sebe ostavio desetak važnih projekata s potpisanim protokolima, koji će biti realizirani i nakon mog mandata.

PREPOROD: Tokom svog djelovanja u Islamskoj zajednici, prvo u Medresi „Osman ef. Redžović“, a potom na čelu Vakufske direkcije, stekli ste veliko iskustvo u vođenju kompleksnih projekata. Šta je bio temelj vaše vizije i pristupa?

Zajimović: Veliki rezultati mogu se postići samo tamo gdje postoje vizija, znanje, odgovornost i predan rad. Bez tih pretpostavki svaki pokušaj ostaje improvizacija. Taj temelj mog pristupa uvijek je bio jasan. Rad u Medresi „Osman ef. Redžović“ imao je za mene posebno značenje. Tamo sam učio i radio uz Džemala Salihspahića, jednog od najvećih vizionara u našem sistemu. Bio je zahtjevan, kritičan i samokritičan. Zajedno smo izgradili kompletan kompleks Medrese. Rad na projektima Medrese pripremio me za kasniji rad u Vakufskoj direkciji, gdje sam stečeno iskustvo, međunarodna poznanstva i komunikaciju s lokalnom zajednicom dodatno razvijao. Kroz rad u Medresi i Direkciji naučio sam da se ozbiljni rezultati ne rađaju iz komfora, nego iz kontinuiranog rada i preuzimanja odgovornosti. Vizija ima smisla samo ako je prati dosljedna realizacija. Rad sam uvijek posmatrao kroz rezultate, a ne kroz formalno radno vrijeme, jer upravo takav odnos prema radu oblikuje odgovornost, kulturu i snagu institucije.

PREPOROD: Koliko je taj idejni segment važan i koliko zapravo on nedostaje u našim institucijama?

Zajimović: Kroz godine sam uvidio da u našem institucionalnom prostoru često nedostaje jasan idejni temelj. Imamo sposobne ljude, ali često nemamo jasan okvir dugoročnog djelovanja. Često radimo iz dana u dan, gasimo požare, rješavamo hitna pitanja, ali bez dugoročnog koncepta. To nam oduzima mnogo vremena i energije, a rezultate čini sporijim i manje vidljivim. Drugi čest problem je „kratak dah“ i brzi zamor. Ljudi se brzo umore i brzo odustaju od ideje i strategije. Brzo se prebace na rutinu. Za mene je vizija bila osnova svakodnevnih odluka: koje projekte pokrenuti, koje ljude angažirati, kojim partnerima se obratiti, a gdje ne gubiti vrijeme. Kada imate viziju, možete izdržati i pritiske, i otpor, i nerazumijevanje. Vizija daje unutrašnju snagu, energiju koja drži čovjeka uspravnim i kada okolnosti nisu naklonjene. Zbog toga smatram da našim institucijama danas najviše nedostaje jasno definisana slika budućnosti. Institucija bez vizije luta. Institucija s vizijom raste, čak i kada se rukovodstva mijenjaju. Rezultati postaju trajni, a ne privremeni. Ako sam u svom radu nešto uspio postići, onda je to pokazati da se jasnom vizijom, profesionalnim radom i moralnom dosljednošću mogu ostvariti trajni rezultati.

PREPOROD: Posebno ste se istakli saradnjom na međunarodnom planu. Vaš angažman u nekim prijateljskim muslimanskim zemljama rezultirao je izuzetno uspješnim projektima iz domena obnove, izgradnje i razvoja vakufske infrastrukture. Razvijali ste sve vrste vakufa, a posebno ekonomske i održive vakufe. Šta je bio ključ ovog uspješnog pristupa?

Zajimović: Povjerenje. Povjerenje gradi saradnju, a projekti su njen prirodan rezultat. Od samog početka odnose s prijateljskim muslimanskim zemljama i institucijama gradio sam kao partnerske, s jasnom vizijom, planom i odgovornošću. Glavni faktor uspješnog pristupa bio je u tome što smo vakuf predstavili kao univerzalni islamski institut trajnog dobra i savremeni razvojni instrument. Nismo govorili samo o obnovi džamija, nego i o obrazovanju, ekonomiji, zapošljavanju, urbanom razvoju i samoodrživosti. To je jezik koji međunarodni partneri razumiju i cijene. Posebno sam insistirao na razvoju ekonomskih i održivih vakufa. Donatorske zemlje danas ne žele finansirati projekte koji zavise od stalne pomoći. Traže projekte koji će donositi prihode, zapošljavati ljude i dugoročno služiti zajednici. Kada smo tako postavili stvari, otvorila su se vrata saradnje. Jednako važni za uspjeh bili su profesionalizam i kontinuitet. U međunarodnim odnosima nema prostora za improvizaciju. Svaki projekat mora imati jasnu dokumentaciju, realne rokove, transparentno upravljanje i punu finansijsku odgovornost. Vakufska direkcija je u tom smislu postala prepoznatljiva kao pouzdan partner. Partneri su znali da se dogovoreno realizira. Međunarodni partneri ne vole nestabilnost i česte promjene pravaca. Zato sam insistirao da se saradnje grade dugoročno, s jasnim ciljevima i realnim očekivanjima. To je rezultiralo projektima koji nisu bili jednokratni, nego su se razvijali fazno i planski. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez ljudi s kojima sam radio. Uposlenici Vakufske direkcije, zajedno sa mnom, nosili su teret tih projekata, često pod velikim pritiscima.

Šutnja nije izraz stabilnosti

PREPOROD: Nedavno ste i zvanično prihvatili novi angažman?

Zajimović: U prethodnom periodu sam imao nekoliko razgovora i ponuda, iz zemlje i inostranstva. Sve sam to doživljavao kao priznanje za rad i rezultate ostvarene tokom šesnaest godina vođenja institucije. Ni tada, kao ni sada, nisam donosio odluke isključivo na osnovu ponude ili formalne pozicije. Funkcija sama po sebi nikada mi nije bila cilj. U tom kontekstu prihvatio sam novi emanet – dužnost direktora/mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu. To doživljavam kao veliku čast, ali i kao izuzetno ozbiljnu obavezu. Riječ je o historijski najznačajnijem vakufu u Bosni i Hercegovini, čije upravljanje i unapređenje zahtijeva znanje, iskustvo i punu posvećenost.

PREPOROD: U našem širem društvu često čujemo da je glavna boljka političkog sistema zato što se na odgovorne funkcije imenuju podobni, a ne sposobni. Iako je taj princip u suštoj suprotnosti s idealima naše vjere, uvijek se nađu neka opravdanja. Da li je takav slučaj i u Islamskoj zajednici?

Zajimović: To je jedno od najosjetljivijih pitanja svakog sistema. U širem društvu s pravom se često kritikuje praksa da se na odgovorne pozicije imenuju podobni, a ne sposobni ljudi. Takav pristup je u suprotnosti i sa zdravom logikom i s temeljnim principima naše vjere, koja insistira na emanetu, stručnosti i odgovornosti. Moramo biti iskreni i samokritični te dobronamjerno priznati da ovaj problem, u određenoj mjeri, ne zaobilazi ni vjerske zajednice, pa ni Islamsku zajednicu. Ne u mjeri kao u političkom sistemu, ali dovoljno da ostavlja posljedice u radu. I u Islamskoj zajednici rade ljudi, sa svim ljudskim slabostima i ograničenjima. Ponekad se i kod nas dešava da lična bliskost ili formalna lojalnost dobiju prednost nad stručnom kompetencijom, a komfor ispred stvarnih rezultata. O tim pojavama se rijetko govori, ali se jasno osjećaju u radu. Ovakva praksa posebno je osjetljiva u vjerskim, obrazovnim, vakufskim i rukovodnim institucijama, jer se njima upravlja povjerenim emanetom. Emanet ne trpi improvizaciju; on traži najbolje ljude na pravom mjestu. Kada se to zanemari, institucije gube dinamiku, povjerenje i razvojnu snagu. Uvijek sam smatrao da je jedna od najvećih nepravdi prema instituciji postaviti na odgovornu poziciju osobu bez kapaciteta da nosi njenu težinu. Takva rješenja kratkoročno stvaraju privid stabilnosti, ali dugoročno proizvode stagnaciju i odlazak kvalitetnih ljudi. Institucije rijetko slabe zbog nedostatka propisa, a mnogo češće zbog slabih kadrovskih odluka. Kada se gradi kultura u kojoj se cijene kompetencija, odgovornost i moralni integritet, institucije postaju snažnije, otpornije i efikasnije. Vjerujem da Islamska zajednica ima kapacitet da se u tom pravcu dalje razvija. Otvoren razgovor o kadrovskim pitanjima, bez optuživanja i personalizacije, doprinosi jačanju povjerenja i zdravijem institucionalnom ambijentu.

PREPOROD: Ulazimo u 2026. godinu, godinu u kojoj će se birati novi reisul-ulema. O ovom pitanju se razgovara skoro na svim stranama, ali iz nekog razloga izostaje otvoren razgovor upravo u našoj javnosti, a pogotovo u Islamskoj zajednici. Zašto je to tako?

Zajimović: Ulazak u 2026. godinu i izbor novog reisul-uleme ne treba posmatrati isključivo kao pitanje imena ili pojedinca, već prije svega kao pitanje pravca. U razgovorima koje spominjete često se govori o izborima i ličnostima, ali se znatno rjeđe govori o viziji. Možda je čak važnije od samog izbora da se, kao Zajednica, jasno artikulira kakvu Islamsku zajednicu želimo u savremenim okolnostima i izazovima koji su pred nama. Takva zajednička vizija olakšava i osnažuje djelovanje svakog budućeg reisul-uleme. Razlog izostanka otvorenog razgovora dijelom leži u navici da važne teme odgađamo, ali i u strahu da bi se takav razgovor mogao pogrešno protumačiti kao podjela ili sukob. A istina je da zrele zajednice razgovaraju i prije izbora, ali i nakon njega. Islamska zajednica je zajednica slobodnih i umnih ljudi i treba krenuti od pretpostavke da svi njeni članovi žele dobro svojoj Zajednici. Zbog toga šutnju ne treba automatski tumačiti kao izraz stabilnosti; ona ponekad može značiti i izbjegavanje odgovornosti. O pravcu Zajednice se, upravo zato, treba razgovarati javno i otvoreno, bez kalkulacija i pretpostavki.

PREPOROD: S obzirom na Vaše iskustvo i angažman, šta očekujete od novog reisul-uleme? Koje su to ključne tačke na kojima stvari treba popraviti ili potpuno mijenjati?

Zajimović: Očekujem da novi reisul-ulema, u kontekstu izazova pred nama, prije svega bude integrativna ličnost. Islamska zajednica je složen sistem koji čine džemati, medžlisi, muftijstva, obrazovne i vakufske institucije, kao i snažna i brojna dijaspora. Integracija, u savremenim okolnostima, ne znači uniformnost niti pretjeranu centralizaciju, nego jasno definirane uloge, međusobno povjerenje i osjećaj zajedničkog cilja. Jedno od ključnih pitanja toga koncepta jeste odnos prema ljudima koji rade u Islamskoj zajednici, posebno prema onima koji nose odgovorne funkcije. Smatram da buduće rukovodstvo mora imati jasnu svijest da se rezultati ne mogu tražiti tamo gdje ne postoji sloboda u radu i određeni stepen neovisnosti u donošenju operativnih odluka. Ljude je moguće držati pod stalnom kontrolom, ali iz takvog ambijenta ne nastaju ni inicijativa, ni kreativnost, ni stvarna odgovornost. Ako želimo rezultate, moramo ljudima dati prostor da rade, da odlučuju i da snose odgovornost za ono što rade. Sloboda i odgovornost moraju ići zajedno.

S tim je neposredno povezana i potreba da rukovodeći ljudi budu mnogo prisutniji na terenu. Islamska zajednica se ne može voditi isključivo iz kancelarija, kroz izvještaje i administrativne procedure. Zajednica se osjeća i razumije na terenu, u džematima, medžlisima, među imamima i džematlijama. Tek kada rukovodstvo ima živ kontakt s tim prostorom, može donositi ispravne i odmjerene odluke. U tom kontekstu posebno želim naglasiti ulogu imama. Imami su ključni nosioci misije vjere i temeljni stub Islamske zajednice. Imamska misija je prije svega duhovna, odgojna i društveno odgovorna. Administracija treba služiti toj misiji, a ne obrnuto. Ako želimo snažnu Islamsku zajednicu, moramo jačati imamsku ulogu, ulagati u njihovo znanje, sigurnost, dostojanstvo i društveni status. Upravo takvo razumijevanje integracije, bez uniformnosti i pretjerane centralizacije, ali s jasnim ciljevima, povjerenjem i zajedničkim ciljem, ključno je za unutrašnju snagu Islamske zajednice. Islamska zajednica nikada u svojoj historiji nije bila kadrovski spremna kao danas. Imamo obrazovane, sposobne i motivirane ljude u gotovo svim segmentima sistema i taj potencijal treba ravnomjerno rasporediti i odgovorno koristiti.

Razgovarao: Mirnes Kovač