Gazi Husrev-begovo turbe

Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju. U dubrovačkom arhivu iz 1483. godine zabilježeno je kako Dubrovčani šalju darove Radivoju, kršćaninu iz Bosne, a bratu carskog zeta koji je tada već bio unaprijeđen u Ferhat-agu, visokog dvorskog službenika na kojoj dužnosti je i poginuo. Husrev-beg je još kao malo dijete ostao bez oca koji je poginuo 1486. godine u bici kod Adene kao vojskovođa Beyazida II boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja. Majka mu je također rano umrla i pokopana je u zasebnom turbetu pokraj koga je kasnije podignuto i turbe njenog oca sultana Beyazida II. Husrev-beg je odrastao i odgojen na osmanskom dvoru, a svoje prvo zaduženje dobio je kao diplomata. Dodijeljen je kao pratnja svome daidži careviću Mehmedu koji je 1503. godine postavljen za krimskog namjesnika sa sjedištem u gradu Kefi. Kao izaslanik carevića Mehmeda išao je na ruski dvor gdje je sa ruskim knezom, kako u svojoj povijesti Bosne navodi Salih-ef Muvekit „sjedio za istom sofrom“. Kako već 1504. godine umire carević Mehmed, Husrev-beg je iz Kefe premješten za beglerbega u pokrajinu Skenderiju sa sjedištem u Skadru. Vitešku titulu gazija, odnosno heroj, koja se je davala istaknutim osmanskim ratnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je 1521. godine prije dolaska u Bosnu, zbog zasluga u osvajanju Beograda.

Na istočnoj strani od džamije nalaze se dva turbeta (mauzoleja) koja je Gazi Husrev-beg još za svoga života dao da se sagrade. U većem turbetu se nalazi Gazi husrev-begov kabur (grob) dok je u manjem pokopan Murat-beg Tardić, Gazijin vojvoda, a kasnije sandžak-beg i prvi upravitelj Gazi Husrev-begovog vakufa.

U svakom turbetu se iznad kabura nalazi kubura (drveni sarkofag) prekriven sa zlatom izvezenom čohom u natpisu koji je kredo Islama i u prevodu sa arapskog jezika glasi:

«Nema božanstva osim Jednog Boga, a Muhammed je Božiji Poslanik.»

 

Gazijino turbe

Za svoga života Gazi Husrev-beg je izgradio dva turbeta koja spadaju u tipične primjere zatvorenih mauzoleja.

Turbeta su restaurirana 1895. godine za vrijeme austro-ugarske uprave i u unutrašnjosti su dekorisana kaligrafski ispisanim izrekama i citatima iz Kur’ana. Restauracijom koja je izvršena 2002. godine obnovljena je unutrašnjost prema stanju iz 1895. godine.

U velikom osmougaonom turbetu je u sredini unutrašnjeg prostora Gazijin sarkofag prekriven zlatom vezenim prekrivačem.

Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazida drugog, pa je Gazi Husrev-beg po svome ocu porijeklom iz ovih krajeva.

U Dubrovačkom arhivu od 15. aprila 1483. godine stoji zabilježeno:

» Prima pars est, de acceptando donum perperorum cca. 55, factum per minus consilium Radivoy, affini Perchat-beghi, generi imperatoris.«

» Dubrovčani daruju sa 55 perpera Radivoja koji je brat Ferhat-bega, carskog zeta.« 

Gazi Husrev-begov dolazak na stolicu bosanskog sandžak-bega (1521. godine i uz dva kraća prekida tu je ostao sve do smrti 1541. godine) donosi Sarajevu brz uspon i napredak. On je ličnost koja sjedinjuje vrline talentovanog vojnika i građanina: emira, humaniste i graditelja. Naziv gazija, odnosno heroj, koji se je davao istaknutim osmanlijskim vojnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je prije dolaska u Bosnu. U isto vrijeme on je i zahvalan sin svoje domovine kojoj poklanja i svoje srce i svoj imetak.

Gazi Husrev-beg je svojim vakufnamama iz 1531. za džamiju, hanikah, imare i musafirhanu i iz 1537. za medresu i biblioteku uvakufio sav svoj imetak. Za period od dvadeset godina, koliko je kao turski namjesnik upravljao Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje budućem, velikom Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji uskoro, nakon njegove smrti, izrasta u tada najveći grad evropskog dijela Osmanlijskog carstva sa oko 50.000 stanovnika.

Gazi Husrev-begovo djelo, gledano ne samo u vremenu kada ga je ovaj čovjek dizao i gradio, zaista je impozantno, kako po svome obimu, tako, još više po svojoj namjeni. Jer, Gazijine zadužbine i duh koji je kroz njih strujao, davali su pečat i impuls ovome gradu i ovim krajevima čitava stoljeća.

Tu je njegova veleljepna džamija, podignuta u slavu Onoga u čijoj je ljubavi živio i radio: preko puta nje podiže svoju čuvenu Medresu, koja je tada i dugo nakon toga po svome rangu bila jedinstvena na Balkanu, a uporedo s tim osniva i svoju čuvenu biblioteku, danas jednu od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga. Istovremeno, svuda po tadašnjem Sarajevu, niču i mnoge druge njegove ustanove i zadužbine vjersko-prosvjetnog, socijalno-humanog i sanitarno-utilitarnog karaktera. No, veliki graditelj i dobrotvor ne zaboravlja ni vodu, pa izgrađuje vodovod i dovodi vodu sa izvora udaljenog sedam kilometara od Sarajeva i razvodi je u 40 javnih česama. Bio je to jedan od prvih vodovoda u tadašnjoj Evropi.

Impozantan je i Gazi Husrev-begov hamam iz prve polovine XVI stoljeća koji je posljednji u cijelosti sačuvani hamam u ovom gradu. Imao je dva paralelna pogona i u svakom po više odjeljenja: ulazne prostore sa čekaonicom (tzv. šadrvane – pod velikim kupolama), prostorije za kupanje i preznojavanje, prostore za loženje i pripremu tople vode, te grijanje ispod podova na način grijanja toplim zrakom.

Gazija ide i dalje. Svjestan je da je privreda srce i krvotok jednog grada i kraja. Što to srce bude jače udaralo i grad će brže cvasti i napredovati. Zato mu Gazija daje nove impulse. Gradi čuveni sarajevski Tašlihan, ogromni karavansaraj, stjecište bogatih trgovačkih karavana koji stoljećima s Istoka i Zapada stižu u ovaj grad: podiže bezistan, natkriveno tržište najraznovrsnije tekstilne robe: podiže brojne dućane u kojima stotine vještih ruku kuju, šiju, vezu i trguju. Sarajevo se time pretvara u bučnu trgovačko-zanatsku košnicu i čuveno tržište, u koje svakodnevno stižu bogate trgovačke karavane koje odnose i donose robu, sirovine i gotove proizvode.

No, Gazija kao da još nije zadovoljan. U njegovoj čuvenoj medresi, osim vjerskih predmeta, slobodno se raspravljalo o filozofiji, poeziji i etici. Zahvaljujući tome, mnogi na oko sitni i nepoznati ljudi čitaju, proučavaju i prepisuju najčuvenija filozofska i ostala djela.  Na te njihove prepise, dnevnike, pjesme i putopise, nailazimo danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Takvo je bilo staro Sarajevo, kojem je Gazija udario privredne i duhovne temelje. Čovjek takvog formata i duha, kakvog je bio Gazi Husrev-beg, nije mogao biti drugačiji nego što je bio i prema pripadnicima drugih vjera. Njegova tolerancija i širina najbolje se ogleda u njegovim postupcima.

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, nekoliko stotina koraka udaljena od njegove monumentalne džamije, gradi se u njegovo vrijeme.

U isto se vrijeme obnavljaju franjevački samostani u Visokom i Fojnici, nadomak Sarajevu, a u sarajevskom kvartu Latinluk, takođe u neposrednoj blizini ove džamije, postoji i katolička bogomolja.

Nad ulazom u Gazijino turbe nalazi se kamena ploča, veličine 45 x 85 cm, na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u šest elipsastih polja, oivičenih debljim linijama.

» Husrev-beg je omrknuo u stanju koje nije san,
Među svijetom je poznat zbog pravednosti.
Neka mu Bog olakša stanje u grobu
I dade mir duši njegovoj i oproštaj (grijeha).
Molitelj mu izreče u molitvi hronostih:
Neka je milost Slavnog (Boga) na njega svaki dan.«

 

Godina smrti Gazi Husrev-bega izražena je u ebdžedu (računanje po brojnoj vrijednosti arapskih slova) u posljednjem polustihu natpisa. Sabiranjem brojčanih vrijednosti slova tog polustiha dobivamo hidžretsku 948. godinu, a koja odgovara (1541./42.) godini Nove ere, u kojoj je umro Gazi Husrev-beg.